Zenitist i kritičari u drhtalici
14.02.2012., utorak
Dotepenec /47.-mi Večernjakov natječaj za kratku priču/
11.09.2011., nedjelja
Kritičarstvo na Balkanu -- II dio
 Krititičarstvo na Balkanu II dio U II delu Kritičarstva na Balkanu slijedi razudba nekoliko „kritika“ koje su potpisali B. Pavlović (nema pojma), V. Arsenić (nešto znade) i Boris Postnikov (preučio), a koje kritike sve povezuje – ideologija. Ali, pre toga, treba dovršiti skiciranje stanja u Kirtičarstvu na Balkanu; spomenut ću skupinu P-70, žiri NIN-ove nagrade i dežurne kritičare po Hrvatskoj i Srbiji. /Taj tekst je trebao ići odmah, ali ga greškom nisam uneo dok sam editirao prilog./ *** 6 sekretara SKOJ-a iz grupe „Proza na putu P-70“ liče na svog idola Ćosića po tome što su lažni disidenti. Kukaju kao da ih žive deru, a svi etablirani, ne skidaju se s malih ekrana. Jedan od njih javno zakazuje dvoboje u „Utisku nedelje“, očigledno može da se pozove tamo kad poželi, i ne samo to, već da povede koga hoće. Ta grupa P-70 liči na grupu TNT, uglavnom nesposobnjakovići, a najopasnijeg i najinteligentnijeg iz nekog razloga zaobilaze – Slobodana Vladušića (oh, kako je Vladislava Gordić-Petković „LUCIDNO zapazila neke stvari u njegovoj knjizi 'Forward'“, i Goran Lazičić i Mića Vijičić su dupeuvlakački to morali da „uoče“ u „svojim“ prikazima). On se ponovo vratio kritici, i svoje teorijsko znanje koristi da citatima (npr. Sloterdajk, ono o proizvodnji konsenzusa je tako zgodno bilo, baš je leglo) oplemeni zlovoljno omalovažavanje svega što „prikaže“. Tragički zlovoljan, u stilu „zna deda ali ne mora sve da kaže“, muška oštrokonđa, koja se duri na globalističke neznalice, ali Vladušić je profesor u Novom Sadu. On je na studijama književnosti u Novom sadu ono što je Pajkić na beogradskoj dramaturgiji. Ipak su teorijske postavke P-70 na nivou onog zahteva za soc-realizmom posle 1945, samo je zahtev za opisom obnove i izgradnje zamenjen zahtevom da pisci treba da „obrate pažnju na ovaj društveno-istorijski trenutak“. I kako se samo uvlače u bulju Dobrici Ćosiću, da povraćaš: skupe se skoro svi iz te grupe Šest sekretara SKOJ-a na književnoj večeri oca nacije pa u horu „čika Ćoso mi bismo vam popušili“ ... *** Stanje u hrvatskoj kritici je jednako korumpirano i prenapučeno neznalicama. Jagna Pogačnik je hrvatska pandankinja (da upotrebim rodno korektan termin) Jasmini Vrbavac: sterilne kritike koje zaboravite čim ih pročitate, proračunate, iskalkulirane, uostalom u zadnje dvije godine Pogačnikova ni ne piše te kritike, već samo svojim štambiljom ovjerava ono što joj podnesu iz HEP-a. Jagna je pukla i nikog više ne zanima što ona piše. Takozvana sveučilišna kritika je postala toliko beznačajna i neplaćena (Duda se anihilirao i ispario) a profesori mole Boga da ih neka korporacija kooptira. Za dodatnu lovu dakako. *** Ali kad si „profesionalni kritičar“, tek si onda u buli, jer pišeš za plaću, a to kritičko mišljenje za koje primaš novce kojim uzdržavaš obitelj teško da onda može biti neovisno. Kritika je tu između dvije vatre: ako je beizinteresna i badava, onda je sama sebi svrha i bez utjecaja (pa odumire), a ako je plaćena i objvcljivana u dnevnim listovima i samim tim glasnija i utjecajnija na književnog konzumenta, e onda je u pravilu (bez iznimaka) korumpirana, jer si nakladničke kuće ne smiju dopustiti luksuz da im njihove knjige dobiju loše prikaze (a često ni luskuz da im knjige konkurentskih izdavača dobiju dobre prikaze, te takvima sljeduje ili prešućivanje ili naručena loša kritika). Tako da u konačnici i nema razlike između escort ljepote đevojke na visokim štiklama i kritičarke (ili kritičara u sandalama i s pederušom) – oni se pozivaju da budu pratnja, escort, a ne da misle. Ana Grbac je jedna od tih profesionalnih kritičarki, ona ništa ne radi samo je kritičarka, često se viđa na promocijama knjiga koje podupire Sandorf agencija i kooptirana je u žiri nagrade T-portala za najbolji roman godine. I ona je dobila zadaću da zabije čavao u moj lijes kao hrvatskog pisca, tako što je objavila kurvanjski tekst u kojemu je parodirala naslov mog romana u „Laku noć, gospodien C.“ čime mi je – ne znam samo u čije ime – poručila da mi nije mjesto u hrvatskoj književnosti. To je učinila na dva tipična pederska, pardon frigidno-lezbačka načina, koja i priliče tako nelijepoj osobi ravna dupeta i bez morala u kritičkom prosuđivanju književnosti (Pogačnikova je barem seksi, na neki način, rado bih ju nategnul ...). Prvi je način da izvuče citat pjesme, a drugi da ide ad hominem – ona „zna“ da sam ja „previše kalkulirao“. Izvlačenje onih stihova u njenom kvazitekstu predstavlja trijumf kretenizma, jer sam ja u knjizi primjenio metodu Flanna O'Briena i Nabokova, to jest da sam uvrstio pastiš namjerno loše poezije, koja treba biti parodija. A Ana je Grbac to ne samo izvukla iz konteksta već još i „protumačila“ – o glupa kritiko, kako da ti pojem – kao suviše autobiografski!? A glede kalkuliranja?! Pa da, kako da ne, kalkulirao sam jer sam jebo mater Igoru Mandiću na Knjigomatu (u povodu jedne druge polemike) PRIJE no je roman poslat žiriju, a kalkulacija je jamačno i to što sam bio na strani Ugrešićeve u trenutku dok još nije bila dobila Vjesnikovu nagradu i dok je još uvijek persona non grata u hrvatskom kulturnom životu. *** No dobro, Ana Grbac ima nešto zajedničko sa srbijanskom kritikom – opće nadobudno nipodaštavanje književnosti, i ismijavanje knjiga koje kao član ocjenjivačkog povjerenstva dobija na čitanje. Na primjer Ljiljana Šop se prosrala par puta u nedjeljnom književnom dodatku Blica, podsmjehujući se većini romana i pisaca koji si bili dovoljno blesavi da žiriju u kojemu je ona pošalju svoje knjige. Ona je tako s nipodaštavanjem govorila i o romanu Vođa Aleksandra Novakovića, bagatelišući tu knjigu kao jeftino poigravanje istorijom. Sada, kada su u žiriju NIN-ove nagrade i V.G.-Petković, i Mića Vujčić – njen klon i pripadnik banatskog klana koji se odlično razbaškario po „Danasu“ i „Politici“ – i Vasa Pavković, koji kao da je kloniran iz rebra Čede Mirkovića, dakle majstor jezičke ezopovske ekvilibristike, pa Mileta Aćimović Ivkov, koji bi jedno valjda o čuvanju ovaca mogao da prozbori koju a ne o književnosti – dakle sada bi bilo na mestu reći: Ko pošalje roman NIN-ovom žiriju – peder! Kako neko ko drži do sebe može da pošalje svoje knjige tom žiriju posle onoga što je izvalila Lj. Šop? Treba se onda i setiti kakve su kritike pisali V.G. Petković i Mića Vujčić – i kako je V.G. Petković odlučivala u žiriju za nagradu edicije Istok-Zapad i u žiriju za stipendiju B. Pekić. Naravno, kritikâ Miće Vujčića se nećete sećati jer su kao i one od Vrbavčeve – bezlične, dok u kritikama M.A. Ivkova uvek ima neka smehotresna formulacija koja ni autoru kritike nije jasna. ::::::::::::::::::::::::::: U nastavku, u III dijelu::: Neki primjeri ideološke kritike u Hrvata i Srbalja, a bogami i Bosanaca to jest: Što je to što može povezati takve ljude kao što su Bole Pavlović (nepismen i neznalica), Vladimir Arsenić (nešto znade) i Boris Postnikov (preučio)? Ideologija, bre! |
03.09.2011., subota
Kritičarstvo na Balkanu - I dio
|
I dio teksta na Lupigi ... Svetozar Vlajković je jednom napisao da su kritičari paraziti, tako da im ova sudbina koja ih je zadesila poslednjih decenija – to što su postali potrčci izdavačkih kuća i njihovi Pi-Ar-ovi – dođe kao zaslužena kazna. Tako im i treba, veli Vlajković. .Koju funkciju ima današnja književna kritika? Kritičar njome treba da iskaže sledeće, po dužnosti: 1. stanje u odnosu snaga književnih klanova, 2. da nahvali vladajuću književnu poetiku, 3. da se pokloni frendu koji mu je dao knjigu na čitanje ili da nagrdi dušmanina iz neprijateljskog klana, 4. da se uvuče u dupe određenom broju kulturnih radnika, 5. da se oduži izdavačkoj kući čiji je Pi-Ar i 6. da još jednom ojača nacionalno-ideološku paradigmu koju zastupa. Da bi se stvorio privid i kritike, prikaza je l' tako, prikazivač će da kikne možda i koji citat, spomenuće spisak ranijih autorovih dela, ka'nuće koju reč o „ovogodišnjoj književnoj produkciji“, tako da ipak začini klin-čorbu koja od gore pomenutih šest sastojaka može da ima samo očajan ukus. Takav prikaz ne ispunjava čak ni autoironičnu definiciju kritičarskog posla kao „čorbine čorba čorba“. Čitalac iz takvog prikaza ne može uopšte da stekne utisak o knjizi, pa da se u dobroj veri odluči da li da je kupi, ili – češće – pozajmi iz javne biblioteke. Naprotiv, ako je kritika zlonamerna i nadrkana prema pripadniku neprijateljskog klana ili antipatičnom autsajderu (koji dođe još slađa i lakša meta, jer nema „infrastrukturu“ kojom bi mogao da odgovori), to može našeg vajnog čitaoca koji nema para za bacanje - i pre će da kupi zaleđene šnicle ili nove cipele nego knjigu - potpuno da obeshrabri čak i od pozajmice iz biblioteke, kamoli od kupovine. Tanka je linija koja razdvaja upućivanje u delo od pukog prepričavanja, što je uvek slatko zameriti neukoj i plašljivoj kritici, koja tako mazi knjige poznanika i jakih izdavača u smislu advertajzinga. „Hej, objavio sam knjigu? Napiši mi prikaz!“ „Hoću, brate, daj primerak.“ Upućivanje zahteva teorijsko znanje. Treba prepoznati žanr i stil, a onda uz malo avanture uma i duha treba pretpostaviti „namere autora“; koliko god to zvučalo kao gatanje u šarama koje talasi ostave na pesku, pravi prikaz umetničkog dela (i likovnog i muzičkog i književnog) sastoji se u tome da se vidi koliko je autor bio na visini vlastitih namera i koliko je „istinit u odnosu na samog sebe“. Zajebano, a? Znam, a osobito deluje kontradiktorno kada se sagleda kako vol Bole gata u pepelu pa „zna šta sam ja hteo“ ili koji osećaj imaju čitaoci Mlakićeve knjige, a obaška zna koje je niske namere imao pisac ... Ali, ako vam ta zadaća kritičara zvuči zajebano, onda kog se vraga bavite književnom kritikom? Kritičari naši današnji se postavljaju kao da književnost – čitaj: pisci, i živi i mrtvi – postoji zbog njih. Jeste li ih čuli u radio i te-ve emisijama? Nadobudni, ma ne, uobraženi i psihotični kao Glorija Svanson u poslednjoj fazi rasapa ličnosti, pa kad krenu da gude o „prošlogodišnjoj produkciji“ koja naravno „nije bila ništa naročito“, „prosečna, bez izuzetnih dela koja ćemo pamtiti“, tako prezrivim tonom kao da odbacuju trule trešnje, pa kad krenu da daju „plastične“ naslove svojim pregledima godišnje produkcije u stilu „Godina sirotinjske zabave“, i slično. Kritičari koriste pisce i dela kao toaletni papir. Svetozar Vlajković je i na sopstvenoj koži iskusio pravilo u našoj palanačkoj književnoj jebaonici – da je važno KO je nešto napisao, a ne ŠTA. I da se dakle ide na čoveka, a ne na delo. Zato je važno i o čijoj se knjizi piše kritika, ne samo sadržaj kritike (dakle i dela). Otud je moguće da tradicionalistički kritičari iz čista mira nahvale delo nekog „izdajnika“. Na taj način peru biografiju. Ta kritika više znači kritičaru nego piscu ili delu. ....  ... uskoro nastavak |
29.08.2011., ponedjeljak
Podrška iz Makedonije
|
Podrška iz Makedonije Koleginica iz Makedonije. g-đa Ilina Jakimovska prevela je moj tekst na makedonski i objavila ga na svojoj web-stranici. Zahvaljujem na potpori! |
26.08.2011., petak
No country for translators in transitional Europe
 I Naši izdavači i računaju na ustezanje kod nas "neposrednih proizvođača", a pokušaću da objasnim zašto. Kada je reč o „položaju prevodilaca“, tu su uključene najmanje 4 strane, a ponekad i više; 1) naši ufircani izdavači, 2) strani izdavači, doduše retko se angažuju 3) fondacije koje pomažu izdavanje knjiga i prevođenje 4) strane agencije koje prodaju prava 5) pisci koji su ponekad sami sebi agenti i imaju prava 6) prevodioci, koji su takođe često agenti svojim omiljenim piscima, zapravo su urednici iz senke. Ghost editors. Prevodilac se usteže da bude tužibaba kod stranaca iz nekoliko razloga. Ne samo zato što mu preti bojkot domaćih izdavača, kao kazna za kršenje zakona ćutnje. Ali razmotrimo i to. Izdavač može da uzme „neiskusne“ prevodioce za 1 evro ili jedan i po evro po strani. Kada kažem neiskusne, pišem s navodnicima jer je svaki prevodilac neiskusan u početku i ako je normalan, onda na svoje prve prevode gleda kritički. U stvari prevođenje je proklet i neizdašan posao kojem nema kraja i uvek bi se nešto moglo doterati. Problem je kada se namerno zaobilazi neko, zbog para ili i zbog para i nekih drugih razloga. Uvek će se naći početnik ili nelojalni konkurent koji će pristati da radi ispod poštene cene (koja je opet ispod realne evropske, pa mi se stranci uvek čude kako to da ne mogu lepo da živim od prevođenja, a kada čujem koliko su njihovi honorari, muka mi pripadne). Sedim tako u pomenutoj kancelariji VBZ-a, i povede se razgovor o eventualnom prevodu Pinčonove „Gravitacione duge“ na srpski. Urednik razgovara sa svojom saradnicom o tome koliko bi to koštalo. Ja sam u kancelariji, ali kao da sam fikus ili stajaća lampa, jer urednik kaže „Ako uzmemo Albaharija, moramo da mu platimo pun honorar, i to unaored, jer Albaharija moramo da platimo...“ A ja, u svojoj saksiji izvodin nemi ples filodendrona - ja mogu da radim i za buđavi sir - ili c cvetal, preparat za negu sobnih biljaka. Eto tako se rezonuje. Otud su neke kultne američke i engleske knjige prevedene šusterski, ali ja ne bih kritikovao prevodioce, svakome su prvi prevodi manje ili više trapavi, već šićardžijski rezon izdavača. Ali, ovde postoji i problem u fondacijama samim. Naime, prevodilac okleva da se požali, jer fondacijama takvi problemi jednostavno nisu potrebni. Naime, strani izdavač je prodao prava i to je recka u njihovom godišnjem izveštaju. Plus. Pozitrivno brojanje, rekao bi čika Jova Zmaj. Takođe, i fondacija je ispljunula lovu, dala kulturni doprinos, i to je stavka u njihovom izveštaju. Čemu sada frka? Znaju oni, nisu debili, znaju oni da su izdavači skloni mažnjavanju, ali --- čemu talasanje? Ako se odmeri šta je dara a šta mera, skuplje je to što je njihova knjiga prevedena i oni imaj čime da se pohvale u ministarstvu, nego što je neki tamo prevodilac ostao bez dela honorara. Pa tim divljacima ionako treba manje da bi živeli, oni ne znaju za rokenrol i Baha i čokoladu, oni žive od tambura, Guče i slanine. Tako naši izdavači dobro znaju da u fondacijama imaju prećutne saaučesnike, koji ne žele da se petljaju u unutrašnje mafijaške i orijentalne prilike. Poslednjih nekoliko godina je Evropska komisija koja se bavi podrškom prevođenja, ne znam da li je to i Traduki usvojio, dakle oni su sasvim otvoreno preporučili izdavačima da svojim prevodicima od honorara uzmu deo za autorska prava. Kao nekad Kertes Mihalj na carini kada je uputio memorandum zaposlenima da slobodno uzmu piće i duvan od onih koji ulaze u Jugoslaviju. I sada čak i izdavači gledaju u oči dok drpaju novac i cinično se pozivaju na preporuku „iz Jevrope“. II ... Naravno da je preporuka kretenska. Naravno da nije dovoljno da nešto ima evropski pečat pa da bude pametno i evo baš ovo je i dokaz. Gde je nestao onaj čuveni princip – FAIR TRADE? Jer ova odluka je upravo podsticaj domaćim eksploatatorima i korumpiranim izdavačima da pelješe „neposredne proizvođače“. Izdavači po pravilu i onako posmatraju pisce i prevodioce kao nužno zlo. Svi troškovi moraju da se plate, štampa, sekretarice, korice, grafika i prelom, plata uredniku i direktoru. Papir. I onaj CIP broj košta neku siću. Bez toga knjiga ne može da se pojavi. Ali može bez honorara za pisca i prevodioca. Ko ti je kriv kad nisi vodoinstalater. I sada: prevodilac je između čekjića i nakovnja. S jedne strane domaća korupcija, a s druge oportunizam sa Zapada, koji ionako misli da Balkanci ne umeju ni da žive u demokratiji pa im ona i pravna država i ne trebaju. Strane birokrate u fondacijama i izdavačakim kućama zainteresovane su za suhe brojke – statistika ih zanima, a prodata prava za knjigu su uspeh. Tačka. Ko ima vremena da isteruje da li je prevodialc dobio baš sav novac. I ako nije dobio ništa, šta oni mogu? Ponekad strani pisac deluje kao aktivni saradnik u prevođenju svoje knjige, pogotovo ako je angažovan u svom udruženju pisaca. Još ako se sprijateljio sa prevodiocem, pa mu prevodilac bude i agent, onda postoje šanse da se problem istera. Osim toga, neki ljudi su jednostavno alergični na nepravdu i prevare, pa i nije potrebno da budu lično umešani da bi se angažovali. To je inače pojava koja je na Orijentu toliko retka, da se u svačijem angažovanju uvek traži neki skriveni plan. Doduše, taj plan - premdae nematerijalan - opet može biti stvar taštine. Ili stvar iskrenog altruizma. Što nema veze s efektima angažovanosti, nekad taština donese pošten rezultat a doba namera kao u poslovici dovede do loših stvari ...ali, ali... fondacije možda biraju između dva zla. Jedno zlo je da naši izdavači jednostavno prestanu da objavljuju skandinavske knjige ako se ispostavi da do prevodiočevih para neće moći da dođu ni ucenom. S druge strane, ljudi u fondacijama možda mogu da stave prst na čelo i da se zapitaju, u čemu je kulturni dobitak ako je očigledno da naše izdavače ne zanimaju konkretni naslovi već – pare pare i samo pare, te da bi štampali i telefonske imenike Stokholma i Kopenhagena samo ako im se plati toliko, da posle plaćanja svih troškova ostane za njihov džep? (Jer na prodaju niko i ne računa.) U tom slučaju se raspada i čitava ta šarena laža u vidu brojki o prodaji prava strancima i o kulturnoj razmeni itd. „Mostovi među narodima“ i slična sranja. Da su pošteni i principijelni, kao što možda i jesu, skandinavske fondacije bi odlučule, kao što će neke možda i odlučiti – da dotacije isplaćuju direktno na račune prevodilaca. Posledica će biti sledeća – naši izdavači će bojkotovati prevodioce koji budu hteli da pošteno žive od svog rada. I do sada su ih tretirali kao najgori makroi koji tuku svoje radnice i uzimaju im najveći deo zarađenog. Tako da će prevode raditi samo oni koji budu pristali da kao prostitutke daju reket svom makrou. Ko jebe književnost. Jebimo pisce i prevodioce. U najgorem slučaju neće ni biti novih skandinavskih naslova na srpskom. Ko ih bude, radiće ih oni prevodioci koji pristanu na ucenu. Neka su i dobri i stručni, ipak su breheri i nemoralni. U najboljem slučaju, principijelno će nestati skandinavske književnosti u vidu novih naslova. Nema zemlje za prevodice. Balkanske zemlje, to jest. I u najgorem i u najboljem slučaju, ja sam izumro. Ostaće mi da radim kao one-man preduzetnik i da se onda do kraja života sukobljavam s knjižarama koje potkradaju i najveće izdavače (jedan lopov krade od drugog lopova), a ja ću tu, kao i uvek, biti – između čekića i nakovnja. Trebalo bi poentirati na ovom mestu, da u stvari nemamo razloga da se ustežemo Neka cvikaju hohštapleri. Uvek se može reći - ne. .... u nastavku::: Kako mi je onemogućeno da živim od svog rada, to jest kako Europa podržava reket koji domaći izdajnici, to jest izdavači nameću prevodiocima. |
13.08.2011., subota
Kako sam se jebao s izdavačima
 „Pa ti bi od prevoda mogao da živiš u Srbiji kao bubreg u loju“, reče mi Rade, kada je čuo kako Skandinavci pomažu prevode svojih knjiga. „Da, ali ja od toga ne dobijem ništa.“ „Kako ništa?“, čudi se Rade. „Jedini koji su mi isplatili sve što je došlo iz Skandinavije su iz jedne firme, koju Srbi smatraju izdajničkom i plaćeničkom.“ „Jebo te patak...“ „Da ti kažem kako sam prošao s V.B.Z.-om...“ Rade sluša i ne veruje. Zatim kaže: „Ja bih ih ubio da su mene tako zajebali!“... Skandinavske zemlje imaju uobičajenu politiku dotacija: po pravilu pokriju polovinu honorara prevodioca. Vrlo retko čitav iznos; potrefilo mi se dva puta da su – jednom zbog pisca drugi put zbog teme – pokrili čitav iznos honorara. Tek se tada ljudi pokažu u pravom svetlu, kada krenu da se otimaju oko para... Dakle, Skandinavci daju lovu, ali za prevod. Ne pomažu štampanje i ne žele da imaju ništa s onim „difuznim“ troškovima koji se tako lako daju napumpati, i koje u našim izdavačkim kućama ili ne radi niko ili se rade preko kurca – volšebna „distribucija“, volšebni „advertajzing“, posebno korektura a posebno lektura (to najčešće ošljari urednik ili direktor a nekima to radi i tajnica) – dakle svi ti troškovi koji, kada se popunjavaju formulari, odjednom postanu važni. Puta dva. Ako kapne lova, da nam ostane. Znaju to i naivni Nordijci, nisu naivni, pa u to ne žele da se petljaju. Operisani od korupcije, prevolinijski orijentisani kako ih je Bog stvorio, oni veruju da će pare koje uplate izdavaču – jer izdavač konkuriše – posle pošteno i „transparentno“ da legnu na račun prevodioca. Jes' kurac. Ceo taj postupak apliciranja zapravo prlja čoveka, tera ga da pristaje na kompromise i da sam sudeluje u korupciji, „za njegovo dobro“. Prevodiocima se nude koske a onda se od njih očekuje a budu zahvalni. I da ćute. U poslednje dve godine, preveo sam 2 knjige za beogradski V.B.Z. Jednu dansku i jednu švedsku. Dansku je izabrao urednik, a švedsku sam predložio ja. Danska je knjiga tanka, knjižica je to, jedva 100 stranica, a švedska je debela, 364 stranice, premda teksta u stvari ima manje nego što obim nagoveštava, zbog preglednog rasporeda poglavlja. Danci su odobrili polovinu evropskog honorara od 10.000 kruna, dakle 5000, što iznosi oko 600 evra. Urednik me je zamolio da se od tih para odreknem iznosa koji je plaćen za autorska prava. Budući da je, kao što rekoh, reč o knjižici, prava su bila bagatela od 200 evrića. Pristao sam. Urednik je dodao kako eto „ipak treba misliti i na kvalitet“, vajkajući se da je VBZ kao mastodont i svaštar među nakladnicima i previše orijentiran na profit i kuvare i knjige za samopomoć. Ma okej, kaj bih ja tu oponiral, ali... tek posle se setim pitanja koje mi tada nije palo na pamet: „A zašto ja, frilanser i klošar među spisateljima da pomažem kvalitet i to sićom od siće?!“ Zašto ne pomaže urednik, ili već neko ko ima sigurnije prihode od mene? No, reč je reč, dogovor je dogovor. Knjiga je objavljena. I poslati su primerci u Dansku. Ali novac ne stiže. A onda, jednog dana, telefon iz V.B.Z.-a. Menadžer, upravnik beogradske ćerke na telefonu. „Čuj, Peđa, ti si naš heroj i ja sam tvoj agent hahaha“ „Hahaha“ „Čuj, mi smo ti uplatili 120 iljada, ali greškom, na dinarski račun; morali smo zbog fakture, ali nismo na vreme uradili Storno, jebiga, a inače smo švorc, nelikvidni smo, molim te da nam to vratiš. Ionako je to pre odbitka poreza, razumeš...“ Razumem. I odem u banku preko puta i vratim im 120 i kusur hiljada dinara. Oko tisuću evra. I više. „Ti si lud“, veli mi Rade na to kada mu sve pripovedam u Zagrebu. I ništa. Novac ne stiže. Danci su slali, onih 5000 kruna to jest 600 evrića, ali IBAN broj zajebava. Dobro. Švedska knjiga. Šveđani su odobrili 40.000 švedskih kruna. To je više od 4000 evrića, oko 440.ooo dinara. Kada se odbije porez od 21 i kusur, još uvek je više od 3000 evra. To je honorar iz snova. „Prevelik za naše uvjete“. To što bi taj iznos trebalo da bude moja šestomesečna (još verovatnije godišnja) plata, ne zanima nikog osim – mene. Došao sam u kancelariju jer mi je menadžer javio sms-om da je novac stigao. Kancelarija beogradskog Vebezea je na Novom Beogradu, na zaguljenom i zabitom mestu, u ulici Proleterske Saosećajnosti, u nekom soliteru, u zakupljenom stanu. Rašlje vam trebaju da pronađete objekat. Ali, nađe se, uostalom bio sam već tamo. Posle peripetija s interfonom (nikad se ne razumemo na interfonu, vrata se otvaraju u protivprirodnom smeru) popnem se ja nekako, ali menadžera nema na poslu. Samo je saradnica za stolom, a u drugoj prostoriji je vozač, legendarni vozač. Usput pitam za danske pare, i ne, nije stiglo zbog IBAN broja, koji zbunjuje Dance. Telefonom razgovaram s menadžerom, koji još nije stigao na posao. „Novac je stigao?!“, pitam radosno. „Da.“ „I?“ „I sad je problem kako ćemo. Koji je dogovor s urednikom?“ To je onaj urednik koji je prešao u kolumniste-slobodnjake. „Nismo napravili dogovor. Postojao je dogovor za Dance da vam dam onoliko koliko ste platili autorska prava...“ „Ovo je previše za tebe!“ „Ali to je moja polugodišnja plata.“ „Ali prodali smo samo 12 primeraka i napravili gubitak od dve i po hiljade evra!“ „Pa kakve to veze ima sa mnom?“ „To nisu moje pare.“ „Pa i nisu. Moje su.“ „Ja ću da pitam šefove u Zagrebu.“ „Dobro.“ „Dobro.“ I... ništa. U međuvremenu, sredinom jula su mi struju isključili zbog neplaćenih računa. Nekako sam pozajmio i platio. Teško je bez struje na 37 stepeni. Ali bar sam očistio frižider, trebalo mu je; jedina dobra stvar od svega. Danas sam dobio novu opomenu iz opštine, zbog nekih drugih dugova. Još neki izdavači znaju da sam u frci, i kod njih stoje pare koje sam zaradio, ali boli ih kurac. Jedan izdavač mi reče, malo prijateljski a više s upozorenjem: „Crnkoviću, tebi uskoro više niko neće ništa da objavljuje. Znaš li ti ko je rekao 'ne sarađujte s njim?'... Nikome se bre ne isplati da tebi odu sve pare od Skandinavaca. Znaš li to koliki su troškovi štampe i korica i korekture?“ S jednim od retkih prijatelja u književnom svetu razgovaram o tome šta činiti. Osnovati neko udruženje koje može da objavljuje knjige bez mnogo paprilogije, pa da budem am sebi šef i urednik. jebem sam sebe pa da pare ostanu u kući. „Dobra ti je ideja da napraviš sam neku firmu. Pa budi sam sebi šef. Ako ti treba potpis, javi“, kaže Bane. Idem u ilegalu. Kosovo i London. Presresti kamione s knjigama – zaplena! Očerupati direktore izdavačkih kuća na ulici. Oteti novčanike, mobitele. I oni imaju neku imovinu. Jedan izdavač, inače politički korektan do jaja, pre mnogo godina, umesto da mi isplati novac koji mi duguje, sa suzama u očima mi je pričao o svom automobilu jer je imao saobraćajku u Mađarskoj. „Znaš li ti koja je to muka, imati saobraćajku u inostranstvu?!“ Tada sam imao 60 kila, nosio sam trenerku koju sam vezivao kanapom, nisam imao ni kompjuter, već sam davio frenda iz gimnazije da kod njega tipkam dok je on na poslu. Bio sam na dnu. Ne nisam znao. I nikada neću znati „I nije ti palo na pamet da meni platiš, a pare su stigle?!“, pitao sam ga. Belo me je pogledao i rekao: „Ne!“, i dalje potresen zbog svog auta. A politički korektan, nenacionalista i nekadašnji novinar, sada opet novinar. I – pa šta. Posle sam saznao da je taj tip falsifikovao moj potpis na dokumentu s kojim je dobio neku lovu iz Danske. To mu je poslednja lova koju je odande dobio. Zbog mene su ga stavili na crnu lsitu prevaranata. Ali, treba učiniti još nešto. Išutirati bandu. Karati zadribande. Pljunuti žgadiju. Ne pristajati na bačene koske, već jebati mater. |
28.06.2011., utorak
Poslastičarnica SREMSKA u Beogradu - In Memoriam
 Sremska je bila (prošlo vreme je pravilno) jedna od najstarijih poslastičarnica u Beogradu, iako osnovana posle II svetskog rata. Bila je (uh kako ovaj perfekt muči) najpoznatija po žitu sa šlagom. Imala je i kolače, po onom sistemu "mali jelovnik ali svako jelo odlično" - dakle šaum rolne, "kitnikes", Žerbo tortu, čokoladnu tortu, kasato, odličnu Rozen tortu i takozvane "hlebičke", koji su se pravili od ostataka kolača i torti a sve ukrašeno šlagom. Oni su bili nešto jeftiniji. U sezono su imali i sladoled, a poslednjih petnaestak godina su prodavali i kesten-pire bez aditiva. U Sremskoj broj 6, u samom centru. Mala poslastičarnica,s 5 (pet) stolova. I - nema je više.  Zapanjujuće je koliko malo poslastičarnica ima u Beogradu, a tek dobrih - one su i ranije bile retkost, a sada ih nema. Kao da je taj zanat izumro brže od ostalih. Lanac poslastičarnica Petrović je takođe zamro i već neko vreme se u Zmaj Jovinoj ne mogu naći kolači. A imali su odličnu tortu od oraha Aleksandar, princes-krofnu sa šlagom, dobar čokoladni rolat... Istina, bili su uvek skuplji, pa su se oslanjalai na navučene mušterije. Negde do sredine 1980-ih godina na početku Bulevara (kralja Aleksandra to jest Revolucije), bio je legendarni Bata. Njegovi kolači su bili po pariskim receptima, kore od oraha i belenaca, a fil od žumanaca koji su mućeni dok ne pobele pa s orasima... Bata je imao običaj da mlađim ženama ne prodaje kolače "iz principa", jer - po njegovom mišljenju - nikad od njih neće biti domaćica ako se naviknu da kupuju kolače u poslastičarnicama! Jedna čudna poslastičarnica - prvo Zaharija, a po smrti vlasnika Marija - bila je tu blizu, na uglu S. Markovića i Bulevara, ali i to je nestalo. Zlata - na slaviji - bila je dobra dok je Zlata šefovala, njeni naslednci su to upropastili. Neki će mi pomenuti poslastičarnicu u Mišarskoj, ali o tome drugi put. Sve ostalo nije vredno pomena. Kada je o tulumbama reč, valjaju samo na dva mesta u gradu (ali i tome drugi put). Šta bi sa Sremskom? Vlasnik se umorio, ili - da ne grešim dušu - možda ljudi imaju svojih problema pa su morali da se ratosiljaju biznisa koji ne donosi zaradu, i - pade Sremska u ruke dušmana. Doduše, taj ugojeni debeli gad, pravi prototip "vepra-ljaksea" zadržao je ime Sremska i dodao mu - španski vetar, po jedinom kolaču koji je iz pređašnjeg asortimana zadržao. Valjda mu to ime španski vetar nekak o imponuje. A u objektu se sada nude krofnice i vafli, to je nešto kao internacionalno, zamislite Acu Devetku da vam nudi tunjevinu ili da u Balkanskoj umesto pljeskavice u somunu kupite pirinač s karijem. Juče, u ponedeljak, pre nego što sam otišao u Kinoteku na dupli program od 18.00 i 20.00, prođem pored Sremske, da se dpingujem žitom sa šlagom a možda i sladoledom. I - vidim krš od Sremske. Uđem, i ne znam koji mi je, zašto uopšte pitam, ali ipak pitam neku curicu iza staklene vitrine "Šta se dogodilo sa starom poslastičarnicom?" Šta sam očekivao, kao da će nek oda je vrati na moj zahtev. I priđe mi vepar, ugojeno govedo s bradom i nabusito mi kaže: "Šta hoćete gospodine?" "Gde su nestali kolači?" "Evo vam kolači!", kaže vepar i pokaže rukama po "objektu". "Ali fali Žerbo torta i fale hlebičke..." "Ali zato ima drugih stvari", brecne se vepar i izađe i nasloni se na automobil, parkiran ispred "poslastičarnice" i prekrsti ruke. Ja se okrenem i odem.  _________ * fotografije su iz 2010. godine |
28.05.2011., subota
Književna promocija stoljeća
Književni petak, 27. svibnja 2011   U petak, 27. svibnja 2011, u kupoli na III katu Gradske knjižnice na Starčevićevom gtru održana je zadnja petkovdanska šarada u ljetnoj sezoni. Predstavljen je roman DOBR JUTRO, GOSPODINE S., afrikanskog spisatelja koji bez radne dozvole objavljuje pod pseudonimom Predrag Crnković. U prostorijama Gradske knjiđnice vladala je neopisiva gužva, unatoč kijametu, snijegu i ledu koji je u nedoba i nenajavljeno paralizirao Zagreb i okolicu.    Kao što se po fotkama može vidjeti, igla nije imala gdje pasti u prepunoj kupoli. Najviše je došlo umirovljenika pa čak i penzioenra, ljubitelja književnosti i kruha i mlijeka, i sve je još podsjećalo na netom minuli blagdan Dan mladosti. Knjigu su predstavili voditelj Književnog petkovdana, g-din Boris Perić, urednik Knjigomata g-din Rade Jarak, te sam autor, g-din Predrag Crnković. Atmosfrea je bila veoma polemična, jer su se nebrojeni novinari borili za zrak i životni prostor s armijom kulturnjačkih penzionera, malodobnih obožavateljki, te prodavaca sjemenki i slanutka te domaće pive i uveženog kikirikija sumnjive kvalitete. Atmosfera je bila toliko užarena tako da su se unatoč niskim temperaturama i snijegu i ledu i kijametu koji je podsjećao na smak svijeta i g-din Jarak i g-don Željkoi Špoljar pojavili oskudno odjeveni, polugoli, jer ih je grijao polemički žar:::   Pitanja su se bavila svime i svačime ali i romanom. Iako je Večernjak najavio nastup g-dina Roberta Perišića i ekipe na zagrebačkom sajmu knjiga u isto vrijeme, veliki dio poštovalaca književnosti je ovoga puta zapostavio taj sajam i prenapučio malene prostorije hrama knjige na Starčevićevom trgu. G-din Jarak je govorio - biranim riječima - o Dariji Žilić, g-dinu Jergoviću i situaciji u hrvatskoj literaturi. G-din Crnković je skrenuo pozornost na fakat da u Zagrebu ne postoji niti jedna ulica koja nosi ime nekog ruskog književnika. G-din Perić je dao jezgrovit pregled romana i rekao da "to nije roman s ključem već sa svježnjem ključeva". G-din Crnković je govorio o stanju kritike u nas i vas a i njih, te je usporedio položaj kritičara i izdavača sa stanjem u nogometiu:: Kao kada nogometni klubovi imaju suce na platnom spisku, tako i nakladnici imaju kritičare koje drže u šaki i oni im pišu advertajzing P-R "prikaze", a kritikom se nitko niti ne bavi. G-din Jarak je spomenuo nekoliko hrvatskih kritičara, G. Duhačeka, I. Mandića, Jagnu Pogačnik, te je napomenuo kako jedino on ima muda to jest jajca, a ostali neka se jebu i neka mu zavide. G-din Crnković je rekao da glede recepcije svojega uratka od 526 stranica očekivao disertacije od g-dina R. Brleka te g-dina Deana Dude, imajući u vidu njuhovu naobrazbu i bavljenje "takvom književnošću", ali da je recepcija izostala. G-din Jarak je tada rekao da je to zavjera establišmenta, pod upravom nekoliko vječitih a dosadnih imena. Tada je pao prijedlog da se zakaže tučnjava između Perišićevaca koji su nešto radili na Sajmu i sudionika promocije romana Predraga Crnkovića. Sukob epskih razmjera se imao odigrati u PIFU, kafiću u Preradovićevoj. Mi smo se naoružali klompama, bokserima, uštirkanim kravatama, te novčarkama u kojima je bio metalni novac. Ponijeli smo i par primjeraka romana Dobro jutro, gospodine S, jer je to obimno djelo, ima 526 stranica i može teško ozlijediti ako se pravilno upotrijebi.  Crnković je - vjeran profesorfskom stilu - održao predavanje o književnosti ex catedra ne mareći za tupljenje i hrpu teoretskih termina kojima je uspavao dobar postotak penzića. On je spomenui niz kritičara iz Srbije, u veoma lošem kontekstu, Jasminu Vrbavac, Vladislavu Gordić Petković, Teofila Pančića, skupinu Beton, mafijaški odnos nakladnika koji ne isplaćuju novce koji iz inozemstva stiže kao potpora prevoditeljima već sve strpaju u svoje džepove, itd. G-din Jarak je uskliknuo: Ja bih ih ubio da meni tako ne daju!! G-din Jarak je zatim biranim riječima govorio o situaciji u hrvatskom nakladništvu.  Zatim je g-din Crnković razdijelio primjerke romana penzićima i klinkama.   Ispred PIF-a je došlo do velike tučnjave između Roberta Perišića i njegove ekipe pojačane feministicom Darijom Žilić te malene ali odabrane momčadi koju su činili Jarak, Špoljar, Crnković, konobar Pifa-a te duh Franza Kafke.  Nakon tučnjave smo pili vino do zatvaranja lokala. |
26.05.2011., četvrtak
Dobro jutro, gospodine S. u Gradskoj knjižnici
|
* Naslovna * Događanja * Dobro jutro, gospodine S. Dobro jutro, gospodine S. Književni petak | 27.5.2011. | Gradska knjižnica | Galerija Kupola, 3. kat | 1277 Početak događanja: 20 sati Autor(i): Predrag Crnković Književni petak - arhiva Iz povijesti tribine "Književni petak" Dobro jutro, gospodine S. - predstavljanje novog romana Predraga Crnkovića Govore: Predrag Crnković, Rade Jarak Roman ovog suvremenog srpskog pisca i prevoditelja, napisan na hrvatskom, svojevrsna je posveta Ivanu Slamnigu i Zvonku Špišiću. Geografski i jezično - likovi španciraju Zagrebom, on je i njihova intimna geografija, a govore (uglavnom) purgerski. Likovi iz “Bolje polovice hrabrosti”, “Kužiš, stari moj” i “Forsiranja romana reke” u ovom su romanu ostarjeli, tako da neki od njih svode račune... Predrag Crnković 2008. godine osvojio je VBZ-ovu nagradu za roman “Beograd za pokojnike”. Više informacija: http://www.vecernji.hr/kultura/beogradanin-predrag-crnkovic-posveta-slamnigu-spisicu-clanak-246398  tekst sa klapni:::: U slastičarnici hotela Palace svake subote popodne okupljaju se penzići iz društva književnika, razmjenjujući uspomene iz slavnih dana. Valjajući šaum-šnite i dobošice istrošenim zubalima, tipkajući po svojim netbookovima (hvala dragom Bogu na Wi-Fi-ju!), te zatim čačkajući ostatke lisnatog i žeženog tijesta iz umjetnih desni, spirajući okus kolača gorkom kavom, ubijaju vrijeme i nadaju se da će se dogoditi čudo. Jedan crvenokosi komad, nekad očito seksi i slavan, namjerno izuva cipele i masira navodno bolna stopala. Praveći šapicama krugove, istovremeno stavlja cigaretu u sta, i čeka reakciju kolege za susjednim stolom. Kolega očito farba kosu, i očito je fetišist, jer ne skida pogled s pomalo otekle noge crvenokose spisateljice. Oboje su odebljali u odnosu na svoje mlađe dane, sporiji su, tromiji, umorniji, podbuhla lica. Da priđu nekom mlađem, već bi im bilo neugodno. On se ipak odvažuje, ustaje, nespretno pronalazi upaljač u džepu od hlača, istovremeno se sjetivši da pripali i sebi. Crvenokosa uvuče stopalo u cipelu, opazivši kako je dežmekasti muškarac pažljivo osmotrio njen potez, jedva primjetno se obliznuvši. »Idem si donijeti još jednu šaum-šnitu. Kaj bi milostiva još popala?« »Dobošicu...!«, rekla je crvenokosa promuklim glasom. »Odmah dolazim.« Dok je on čekao pred vitrinom s kolačima, crvenokosa žena nije odoljela da ne gvirne u zaslon njegovog netbooka. Na njemu je pisalo: Predrag Crnković je ponovno priredio manično-paranoičnu pynchonijadu uz joyceovski metod »škara i ljepila«, ali je urnebesnu fantazmagoriju ovog puta smjestio u – Hrvatsku (prije svega Zagreb) – pokrivši razdoblje od šezdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do listopada 2010. Ako se odlučite da ne povjerujete u teoriju iznesenu u ovom romanu, ako i ne pokušate da zaronite u mirijade uliksovskih literarnih i intermedijalnih referenci, još uvijek vam ostaje prilika da ovu urnebesnu kombinaciju proze i poetskog pastiša shvatite kao zagrebački panoptikum koji će vas podsjetiti na mnoge možda već i zaboravljene likove iz naše politike, športa, glazbe, filma, televizije te javnog i tajnog života. Bobby Fischer, Pierre Trudeau, Tito, Nixon, Brežnjev, Slobo, Aleksandar Aljehin, Srboljub Macanović, Samuel Reshevsky, Tuđman, Braslav Rabar, Jovanka Broz, Zvonimir Milčec, Ivan Slamnig, legendarni Đuka i mnogi drugi defiliraju skupa s fikcionalnim likovima u ovoj maškaradi, koja se okončava u kraju povijesti, u distopiji u kojoj »nema mjesta za starce« (pogotovo ne duhom!). Ali u ovoj knjizi postoji nešto mnogo »jače« od pukog poigravanja teorijom zavjere – uostalom: svakodnevne vijesti čine svaku fikciju dosadnom – to je propitivanje jezika. Ovo je i roman o narativima koji su se svima nama nudili pod krinkom »javnog informiranja« i filma i političkih skandala, a danas nam se nude preko rijaliti šoua, »tajnih historijâ i pravih istinâ« i »obećanja o Europi«. Može se reći da je prava tema ovog romana – neprohodnost jezika kao medija bilo kakve historiografije i/ili bilo kakve (pri)povijesti. Jer, junaci ove knjige, bez obzira jesu li fiktivni ili »stvarni«, lutaju u labirintu jezika, jednakoo kao i čitatelji, jednako kao njen autor.  roman Predraga Crnkovića, udruga za kulturu Knjigomat, Zagreb 2010 Ulomak:::: --- trailer romana --- * Popločanim ulicama Buenos Airesa, u svijetu glasoviti poznati karneval suvarka, posvećen prvim bačvama slatkog vina koje se pravi od grožđa koje se na lozu osušilo, posložio se s jednom od najvećih šahovskih turnira poslije rata. Godina je 1960. I vozači koji u velikim američkim kabrioletima hitaju autocestom koja nosi ime 25 maj, po rođendanu jugoslavenskog predsjednika i partizanskog komandanta, Josipa Broza Tita, kreće se procesija veselih ljudi odjevenih u živopisne halje i čudesne maškare. Neki nose i čudne smećkaste kape s zvijezdama petokrakama, i natpisima Šesta lička i osma banijska udarna brigada, ali ima i onih koji tjeraju kontru i nose domobranske uniforme i oni su u društvu sa šačicom oboćavatelja Mussolinija u odorama fašističke omladine i natpisima Mussolini gioventů fascista, ali je većina sudionika imala kostime paganskih božanstava i likova iz hollywoodskih filmova. Taverne služe besplatni kačkavalj, ražani kruh, svinjsku salamu i zdjelice s maslinovim uljem, a posjetioci mogu prvu čašu friškog suvarka dobiti badava. Uz naručeni odrezak gosti dobiju staro crno vino s popustom, a tko se na to odluči, poslije ne može odoljeti suvarku koji se pije u količinama kao gemišt, uz argentinske paprenjake od lješnjaka, papra, smeđeg šećera, grožđica i bjelanjaka. Glavna procesija ide Majskom Avenijom (Avenido de Mayo), ali dobar dio sudionika se kreće i avenijom Rivadavija, ulicom Adolfo Alsina, Moreno, napravi se čitav krug, točnije četverokut, avenijama Belghrano i Independencia, i sve do autoputa 25 maj se mogu čuti glazba i usklici sudionika. U hotelskom lobiju čuju se zvuci karnevala, a raznobojni farovi, poput neke svemirske policije koja pravi raciju, lete preko sagova, zastora, plišanih naslonjača, polica s bocama gina, vermuotha, whiskeyja i camparija i zaglušuju tango sa staromodnog gramofona s trubom koji tamnoputi dječak pored recepcije stalno navija za 5 centavosa na sat i parče kruha sa sirom na dan. Gran hotel Argentino je okupiran šahistima i sekundantima, tako da se dio virtualnih novinarskih djelatnika morao smjestiti u jednako lijepoj zgradi još starijeg hotela Esplendor. Ulica Carlos Pellegrini, u kojoj se nalazi Gran hotel Argentino, veoma je tiha i uska i tu je jedno od uskih grla karnevala. Iz nekog razloga ostali gramofoni na navijanje imaju mnogo živopisniju poslugu: pored njih stoje lakeji odjeveni u stilu XVIII stoljeća i imaju samo jedno zaduženje: da mijenjaju ploče s tangom u najrazličitijim verzijama. Pored sudionika velemajstorskog turnira, sekundanata i samo manjeg dijela izvještača, tu su i sudionici međunarodnog književnog festivala Festival Internacional de Literatura en Buenos Aires kongresa, ili u kratici FILBA. Miroslav Radojčić, jedan od rijetkih novinara – uz Vladimira Vukovića – koji je bio te sreće da dobije sobu u hotelu u kojem se turnir i igra, već je u prvom izviješću morao uočiti kako kratica književnog festivala podsjeća na ime glasovitog špijunskog prebjega iz britanske Mi-6, Kima Philbyja. *** Postkastl je sadržavao presavijeno pismo formata A3, bijelo, trikolorno oivičeno, i sa živopisnim markama, koje su mi oduvijek navještavale isti takav – vesel i bezbrižan – inozemni život. Australia, Sydney, pisalo je kod imena pošiljatelja, a ime i adresa su glasili: Davorin Springiesfelt, 23rd Bell City street. Moj sin. Kažu da je izdavaštvo (to jest nakladništvo) posal za mlade urednike i okretne businessmane (pardonne moi, gospodarstvenike). Imam 79 godina. Bio sam sveučilišni profo, bavio sam se, baš onako dosadnom, lingvistikom, i pjesnik sam bio (nadam se i ost'o), i povijest književnosti sam predavao, ali i tu sam se kao profo bavio onim najnezanimljivijim dijelom – versifikacijom – a onda sam odlučio dinamizirati si život time što sam ušao u nakladništvo. No prije toga sam predavao engleski (i njemački, ali samo 2 sata tjedno – ipak, nisam mogao odbiti Ćulumu koji mi je nuđao zaposlenje) u osnovnoj školi u Brestovju, da bih u tom istom mjestu počeo predavati hrvatski jezik i književnost na tek osnovanoj Višoj učiteljskoj školi. Brestovje je naime par godina prije hrvatskog proljeća željelo postati drugim Zagrebom. Osnovali su Višu političku školu pod imenom Antibarbarus (što je dakako nakon pada proljećara promijenjeno, a Krleža je tek nakon sjednice u Karađorđevu postao »jako uvrijeđen« što se taj naslov »zloporabi« u nacionalističke svrhe), pa Višu učiteljsku školu, izgradili su i Filološku gimnaziju koju je Šuvar kasnije istranžirao u Obrazovni centar srednje-usmjerenog obrazovanja, odsjek lingvist-tehničar za slova od A do O i lingvist-tehničar za slova od P do Ž, u obje varijante, h-s i s-h, dakle ukupno 4 odjeljenja. (Kasnije, mnogo kasnije, transformirali su to u srednju školu s dva odjeljenja novinarskog smjera i po jednim odjeljenjem za zanimanja spiker, i voditelj nedjeljnog popodneva. Da bi se, uslijed nedostatka zanimanja, u jeku »vladavine tuđmanizma«, škola prestrukturirala u obrtničku školu za osobne usluge, s također četiri odjeljenja u šuvarovskom stilu; citiram: »manikirka (i lakirka noktiju ruku), pedikirka (i lakirka nožnih noktiju), frizerka-tehničarka za klasične m-ž frizure, te frizerka-tehničarka za moderne m-ž frizure.« Ponovno upozoravam da je ovo citat, koji s jedne strane pokazuje kako je rodna ravnopravnost bila nepoznata pojava pred samo koju godinu, a s druge strane da je tuđmanovština samo groteska od samoupravljačkog apsurda.) Razmišljalo se i o tehničkom fakultetu. Htjelo se – navodno – »rasteretiti« Zagreb. Mislilo se tada da će si svatko moći priuštiti vikendice u okolici velikih gradova – a samo koju godinu kasnije došlo je do populističke akcije »imaš hižu vrati stan«. Bila je to neosviještena ekološka akcija, za koju se naravno nije imalo dovoljno novaca, uz dodatak da je sve to okarakterizirano kao još jedan separatistički »maspokovski komplot«, pod krinkom »udruživanja rada i sredstava i razvitka dohodovnih odnosa u sferi obrazovanja«. (Zato se Tomislav Ladan, dok je mnogo godina kasnije prevađao Aristotelvu »Fiziku«, umjesto riječi »sfera« odlučio za »okruglicu«, jer da je ova prva riječ kontaminirana porabom u ideološkim sintagmama, dok je »lopta« po naravi stvari i previše nogometizirana.) Nakon par godina nastavnikovanja u osnovnoj školi, postavili su me za predstojnika katedre za – tada »opet ponovno« – hrvatsko-srpski jezik i književnost te »nevjeste Brestovja«, Više učiteljske škole, i tu sam se, dakle, bavio znanstvenim radom na području povijesti h-s jezika. Predavao sam gotovo sve predmete, ocjenjivao na ispitima. I: pisao sam poeziju. Sin mi je napunio osamnaestu u godini kada su nas i Amerikance, dvije svjetski značajne političke sile, mučili veliki problemi: Nixon je morao odstupiti, a mi smo usvojili novu konštituciju, pa mi se tada činilo da si moram sinu priskrbiti jače financijske uvjete od onih s osnovnoškolskom plaćom. Kada su se SFRJ i SAD dvije godine kasnije, u studenom, opet našle pred velikim izazovom: tamo predsjednički izbori nakon Watergatea a ovdje donašanje ZUR-a , mogao sam jedino sam sebi aplaudirati na pametnom potezu. U godini, pak, kada je doživotni jugoslavenski predsjednik podlegao bolesti, dakle mojoj pedesetoj a sinovljevoj dvadesetčetvrtoj, posložilo se da sam ga, sinčeka, mogao hitit vu inozemstvo na filološki studij. I to mi se sada u starosti vraća lijepim. Potomak je nastavio obiteljsku tradiciju te sada piše doktorsku disertaciju, koja kao da se nastavlja na moju »Preobrazbu književnog i saobraćajnog jezika u sjevernoj Hrvatskoj u XIX stoljeću«, to jest između 1813. i 1848. Prije Preporoda, to jest. Moj sin, pak, piše jezičnu disertaciju »Pretjeravanja u jezičnoj osobnosti hrvatskoga književnoga izričaja nakon 1990. godine«, što je danas, kada neopravdano i s mnogo zlobe napadaju staroga Babića, a strogu Dunju Brozović su gurnuli u kut (dans bi ona potpisala da se može reći zapećak!), te dok se smiju Selemu, vrlo ugodna tema za doktorirati i u zagrebačkom sveučiličnom globalističkom ozračju. Eh, da je tako bilo u moje vrijeme, kad sam se morao mučiti s ezopovoštinom u svakom pogledu, i dok sam pisao pjesme i dok sam držao predavanja. Ako vas interesira zašto će mome sinu disertacija tek sada u pedeset trećoj godini, odgovor glasi: tek se sada odlučio skrasiti u sveučilišnom pozivu, uostalom ne ovdje – shvatili ste, vjerujem, vremensku niijansu pretprošle rečenice – već u inozemstvu. Želi predavati na slavistici. U Sydneyju. Otvorio sam pismo i u njemu me je Davorin, sin moj, budući znanstveni kolega, pozivao da »pod stare dane« preselim k njemu, u Australiju, »mjesta ima, kuća je prostrana i svijetla«, da tamo, nakon višekratnih boravaka po Nizozemskoj, Švedskoj i Italiji, proživim do kraja »svoj zapadni sanak« i da preskočim tranziciju koja, smatra moj sin, »tek sada dolazi da utuši Hrvatsku«. Osim toga, veli on: »izdavaštvo će od svih kulturnih djelatnosti prvo propasti u ovoj recesiji. A i da neće, tatek moj, dosta ti je bilo!«. * Doček Nove 1966. u Varaždinu za druga Tita. Među zaslužnim umjetnicima, našli su se Olivera Katarina i Elvira Voća, Đimi Stanić (koji je izvodio jazz obradu pjesme ‘Konjuh stenje ruši se kamenje‘) i Anica Zubović, Duško Jakšić i Mile Bogdanović, Slovenka Elda Viler, Crnogorac Nikola Karović, ansambl Veseli Zagorci, ali i jedna misteriozna pjevačica koja je Titu otpjevala zagorski tradicional: »Za svaku tvoju reč«; Titu su oči zasuzile. A nakon »Zagorje zeleno«, predsjednik je ustao i dugo tapšao. U jednoj od stanki, uspio se oteti osiguranju i prići zabavljačima, te je pjevačicu upitao: »Odakle ste vi, drugarice Đurđa?« »Ja nisam Đurđa, ja sam Đuro, zvani Đukica. Iz Varaždina... barem tako mislim, još uvijek istražujem svoje podrijetlo.« »A– ha... tako...!« General Nikola Ljubičić, koji je uvijek bio ljubomoran kada bi netko drugi uspio zaokupiti pozornost njegovog jedinog vođe čiji je način govora neuspješno pokušavao imitirati, prišao je Titu iza leđa, što ovaj nikada nije podnosio. »Ma šta je sad, bogamu, šta mi se šunjaš tu?!« »Druže Tito, mislio sam... izvinite... hteo sam da zaigram ples s drugaricom...!« »S drugaricom ...? Aha... Pa, da, zaigraj, zaigraj, zašto da ne...ha– ha... Drugarice Olivera!« »Da, druže Tito«, odazvala se drugarica Katarina. »Hajdemo malo zaplesati ...!« General Ljubičić strasno obgrli Đuru Pečara, koji mu odmah zalijepi pljusku! Tito se nasmija. Tek mnogo godina kasnije, Pečar otkriva svoje podrjetlo i mijenja ime iz Đuro u Đuka; Nikola Ljubičić se tada već redovito oblačio u žensko rublje neuspješno pokušavajući zavesti jugoslavenskog predsjednika; susret s Đukom u Varaždinu na dočeku povijesne 1966., podsvjesno je doveo do razobručenja njegovih nagnuća, dotle u okovima stidljivosti, seljačkog podrijetla i vojačke discipline. * S Pipo Finkom sam jedan od prvih poslovnih ručkova imao u Drini, u Preradovićevoj. Prelistavali smo zadnje špalte Rgvedskih himni Mislava Ježića. Kad se cijela sala počela komešati: ušao je … Elvis s loše isfeniranom firzurom (kao da Baby Jane imitira Elvisa, točnije) i poljubio ćelavog Saleta koji je bio šef objekta i rekao “Daj mi pusicu!” Bio je to Đukica, artist i “performer” na liniji Cvjetić-Teslina-Masarykova. Mislim da bi Dunja Lango i Helga Vlahoviće ubile za tu liht-plavu boju na kapcima. Đukica je u svom gitarskom koferu umjesto gitare nosio komplete kozmetike, ljekovitu glinu za uljepšavanje i kolekciju proizvoda od meda za njegu kože. Nastupao je u Ritz-kabareu. Sada, kao priznati umjetnik s nacionalnom mirovinom, nastupa u restoranu hrvatskog Sabora. Osobito voli zapjevati Šeksu na uvce, i legendaran je njegov vic koji je ispričao Šeksu u kantini, a što su zabilježile kamere drugog dnevnika, pri čemu se čak i poslovično ozbiljni voditelj Zoran Šprajc nasmijao: pita Đuka Šeksa: “Gošpon Šeks, znate li kaj je to ‘grupni šeks’?”, i zagrli (tada još) predsjednika Sabora. Šekse se smijulji i čačka si zube nakon obilnoga ručka. ”Pa.... ne bih ti znao, Đukice...!” ”E, to ti je kad se napiješ pa na ulici sretneš Šeksa i vidiš ga troduplo...!” Đukica je preventivno pobijeđivao uskogurdost palanke, tako što je startao okolinu, ne čekajući da mu netko nešto dobaci. Na primjer, ovoga ljeta u Varšavskoj, protestiraju zbog podzemnog parkinga, Tin i policajci u maskirnim odorama mrko glede na prosvjednike, dok se masni rabotnici izležavaju uz svoju štrucu kruha, pureći parizer i pivu, jer šta bolje od toga paše po takvoj vrućini? Šljakeri leže i ”rade”, kao da je socijalizam, dok magnati ruiniraju centar grada jer jest kapitalizam, piju mlaku pivu, i jedini koji je smio iskoračiti iz skupine prosvjednika i kroz kordon mileka prići prodanoj radničkoj klasi, bio je Đukica. Prišao im je, i rekao: ”Bog, dečki... ovoga... dečki, mene vam te cevi podséčaju na vel’ki kurac, a vas ne?” * 451 Ali tko će po cijeli dan slušat lupkanje pisaćeg stroja Raspre o književnosti, umjetnosti i kazališnoj sceni /.../ 455 Ja sam vam od akcije, velikih želja, moje tijelo ne odmara Neću valjda sjedit doma, kuhati, čistiti i prati Čekajuć da mi se intelektualac sa simpozija vrati. Meni treba uzbuđenje, stalna pažnja, makar i od vrtlara Tako upoznah njega: vaterpolist, putnik, pastuh /:::/ I. Slamnić je dakle pisao o sebi te mu se mlada supruga našla zapostavljenom. O čemu pisci trebaju pisati? I, još važnije, zakaj pišu? Čemu to mrčenje papira, mlaćenje po pisaćim strojevima i škripanje penkalom ili kemijskom olovkom po 'artiji? Moj frend, Pavao Pavličević, feliki fan znanstvene fantastike i krimića, i koji je vremenom postao jedan od vodećih hrvatskih pisaca kriminalne literature, volio je pisati kemijskom olovkom na koncept papiru, a tek onda pretipkavati rukopise. Kada je, još vrlo mlad, postao asistent na staroj hrvatskoj književnosti Filozofskog fakulteta, – imao je običaj nakon 3 travarice govorit: Čujte, naša literatura jest kriminalna! Ali je trijezan na predavanjima bio dozlaboga ozbiljan i svečan. Ali, zakaj pišu pisci svih zemalja? Pa, uglavnom ne postoji više od ova tri razloga (redosljed je nebitan): novci, pičke i slava. Nevolja je u tomu što je se u književnost svatko razumije. Hm, ova rečenica mi zvuči nekako poznato... moram se prisjetiti... aha, pretapanje, vraćam se u još jednu raspru »u dimu vinskih isparenja«, kako glasi otrcana sintagma... Pipo Fink je u depresivnoj fazi prodikovao Flaksu, Glisti, Majdaku, meni i dvjema studenticama koje je pokušavao zbariti. »Svatko se razumije u književnost! Nije ti to slikarstvo ili muzika. Književnost ti je kao mast na kriški kruha, posuta mljevenom paprikom. Kao nogomet. Svatko tko umije hodati ili znade barem desetak slova azbuke, smatra se piscem i selektorom.« Gledam ovaj kolor film svoga sjećanja, i stavljam titlove – abeceda namjesto azbuka i izbornik namjesto selektor, glazba namjesto muzika, feta namjesto kriška ... imade moj sinak u Australiji na čemu doktorirati! I lova je najmanja u književnosti, dodao bih sada, s naknadnom pameću. Svaki direketor fotografije u najgoroj ljigi od filma ili skladatelj filmske glazbe za odurno celuloidno sranje ima plaću od koje bi se moglo tiskati pedeset knjiga i isplatiti tuce radišnih prevoditelja. A ipak, pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, pjesnici su mogli biti zvijezde, dok to već osamdesetih nije bilo moguće. Osim toga, tada su pisci bili ne savjest naroda već savjest samoupravnog socijalizma. I, za divno čudo, tada nije bilo kolumnista. Jedina kolumna koja je postojala u to prepotopsko (sve do poplave tabloida) bila je »TV kritika«, što je paradoksalno jer smo tada imali samo jedan kanal, a drugom je trebalo stanovito vrijeme da razvije. Ali, televizijski su kritičari tada bili esejističari opće prakse. Neka vrsta socijalisitčkih propovjednika. Naš je radni narod umjesto u crkvu nedjeljom, čituckao kritike tv-programa. A danas svaki list koji drži do sebe ima tuce kolumni, a pisci se tuku da bi došli do svoje rubrike. I ne zna se je li kolumna isplativija financijski (od novinarstva pisci zapravo jedino mogu živjeti kao spisateljski obrtnici) ili »medijski«, jer je pisac tako stalno nazočan, a kad si blizu oka, onda si i blizu srca. Nikada Reagan ne bi postao prvo guverner a onda da kao domaćin General Electric Theatera nije godinama ulazio u američke domove. |
08.03.2011., utorak
Dođi, Gaga, k meni
 Inspirirano slijedećom viješću::: ... .......... PJEVAČICA Lady Gaga izjavila je kako bi voljela živjeti "normalnim životom". Dodala je i kako je nikad nije zanimala "glamurozna" holivudska party scena. Smatra kako će ona uvijek biti jednostavna djevojka iz New Yorka te će živjeti u kvartu u kojem je odrasla. |
